„Djevojka koja je živjela u budističkom samostanu Mamae u okrugu Abi, u kineskoj pokrajini Sečuanu, uz granicu s Tibetom, pokušala se spaliti u subotu, objavile su organizacije Free Tibet i International Campaign for Tibet. Redovnica Tenzin Choedron, ili Choezin, preživjela je, navode nevladine organizacije. Po njihovim informacijama, redovnica je izvikivala slogane protiv kineske prevlasti na Tibetu, a zatim se zapalila. Vojnici i policija odmah su je odveli i zabranili pristup samostanu. Ovo je 22. slučaj samospaljivanja ili pokušaja samospaljivanja u zadnjih godinu dana na kineskom području uz granicu s Tibetom u znak prosvjeda protiv kineskog gušenja vjerske i kulturne slobode na Tibetu, napominje Free Tibet.“
U sukobu modernog tradicionalnog
Tibet danas predstavlja sukob modernog i tradicionalnog. Nekadašnji gradići, niz sklepanih kućica bez ikakvog urbanističkog promišljanja okupljeni oko samostana, danas su okruženi širokim bulevarima iz zlatnog doba socrealizma, neonskim reklamama i staklenim zgradama. U stambene blokove, produkte neke od kineskih petoljetki, useljeni su kineski radnici, rudari, građevinarci, a Tibetanci su getoizirani u sve manje četvrti.
Redovnička mantra bori se s glasnim razglasom s obližnjeg sleta na novom stadionu. Istovremeno, pokretne trgovine prekrcane kineskim plastičnim drangulijama, vodenim pištoljima i plastičnim cvijećem osvojile su sveti put hodočašća oko Potale, Dalaj lamine palače.
Park u centru, nekadašnje omiljeno okupljalište Tibetanaca, danas je shopping centar u kineskom stilu i niz karaoke barova (…) Tibetanci sve to bespomoćno gledaju; kineski bageri u akciji prekinuli su im hodočasnički put oko najsvetijeg hrama Jokhanga u ime napretka.
U oči upadaju brojni frizerski saloni. Na potezu od kilometra, na glavnom bulevaru, naredalo ih se barem pedesetak i posao im, naizgled, ne cvate. Barem do mraka, kad se saloni najednom pretvaraju u bordele, s prostitutkama iz Kine, za sve brojniju kinesku radničku i vojničku populaciju…
Za vrijeme oslobođenja Tibeta, Kinezi su poubijali više od milijun stanovnika ovog „krova svijeta“, razrušili preko 6000 samostana i hramova, natjerali ljude da se odreknu vjere, prisiljavali redovnike na javnu demonstraciju odricanja celibata, opustošili ono malo plodne zemlje, posjekli rijetke šume i pobili svu divljač koja je dotada mirno naseljavala beskrajne stepe najviše zemlje svijeta. Današnja slika Tibeta samo je odraz tih događaja.
Zapaziti gazelu u prirodi prava je rijetkost. Sve je teže naći i kamene kuće sa naslagama ogrjevnog drva na ravnom krovu. Kineski stil nalaže turobnu kockastu gradnju, s fasadama od bijelih i plavih pločica. Slika Lhase, glavnog grada, najbolje dočarava sliku (n)ovog Tibeta. Vječita jurnjava poslovnog svijeta. Pored starih hodočasnika sa molitvenim kotačima u ruci prolaze mladi Tibetanci u modernim odijelima.
Čeka se u redovima ispred fast food restorana. Nakon radnog tjedna, Kinezi i Tibetanci miješaju se u noćnim klubovima, opuštaju alkoholom i plešu na kinesku muziku. Mlade generacije svoju budućnost grade na izvrnutom, prilagođenom obrazovanju i snu o bogatstvu i blagostanju. Posjećuju budistička svetišta, a potom se gube u labirintu polica velikih shopping centara i dive dostignućima modernog čovjeka.
Vjerski rituali, paljenje svijeća ispred relikvija svetaca, prostracija ispred hramova, kruženje oko samostana i okretanje molitvenih kotača sa slanjem mantra niz vjetar, stvar su dobro uhodane navike. Ono o čemu će se pričati u nomadskim šatorima, daleko u planinama Tibeta, biti će brzi auti, stereo sistemi, veliki ekrani kućnih kina, mobiteli i skupa odjeća. Mlađi naraštaji slušat će te priče uz vatru od sušenih jakovih izmetina i maštati o odlasku u grad.
Godinama kasnije, otići će, jedan po jedan, i poput svojih prethodnika, brzo se uklopiti u novi sistem. Možda će ponekad u prolazu koji od njih zamišljeno pogledati prema Potali i sjetiti se snova o slobodnom Tibetu, no, podsvjesno voli taj luksuz i komfor, tu sigurnost i lakoću življenja, a još dublje u podsvijesti zna kome može biti zahvalan za to. Ne Dalaj lami, spiritualnom vođi u egzilu koji se bori za nešto što ne može imati, već okupatoru. Osloboditelju.
Odnosi Kine i Tibeta
Što je dovelo do takve situacije? Kakvi su, zapravo, bili odnosi Kine i Tibeta kroz povijest do danas, zašto većina država podilazi službenom Pekingu i, na kraju, zašto se kineska vlada toliko protivi putovanjima Dalaj lame po svijetu?
Krenimo od činjenica. Tibetska visoravan zauzima četvrtinu današnje kineske države. Bogata je još uvijek nedovoljno istraženim mineralnim ležištima, a strateški je važna jer se nalazi na nemirnim granicama između Kine, Indije i Pakistana, a u blizini naftom bogate središnje Azije. Gotovo svaki službeni kineski tekst o Tibetu počinje tvrdnjom da kontakti i razmjena Tibeta s ostatkom Kine sežu u najstarija vremena, a posebno su se razvili nakon 641. godine, kad se kineska princeza Wen Cheng udala za kralja Songzain Gamba, prvog ujedinitelja tibetskih plemena. Princeza je, uz uobičajeni miraz, donijela Tibetancima tada nepoznatu proizvodnju svile, papir, alkohol, mnogobrojne knjige o medicini, gradnji i obrtima, a dovela je i majstore u tim djelatnostima i u poljoprivredi.
Tibet prvi put postaje službenim dijelom Kine tek u 13. stoljeću. Od tada, kineske središnje vlasti u dužim su razdobljima nadzirale lokalne službenike u Tibetu, određivale poreze i održavale vojne postaje. Izravna kineska dominacija Tibetom počinje 1723. Tada se vladajuća kineska (mandžurska, zapravo), dinastija Qing odazvala pozivu Tibetanaca da im pomogne u otporu Mongolima. Nakon toga Kinezi su u Lhasi ostavili svoje vojnike i dvojicu visokih komesara. Uspostavljen je protektorat, ali – tvrde Tibetanci – nipošto potpuni suverenitet, već samo neka vrsta vazalstva: Peking bi određivao vanjsku politiku i brinuo se za obranu, ali bez miješanja u unutarnje odnose, tradiciju, kulturu i uopće način života. Tako je ostalo do kraja te dinastije, 1911.
Pad dinastije iskoristio je Dalaj lama (više o Dalaj lami na http://www.zamirnet.hr/dalaj-lama/bio.htm) te sljedeće godine proglasio nevažećim sve vazalske veze s Kinom. Mlada kineska republika rastrzana građanskim ratom nije imala snage obnoviti svoj nadzor. No, ni Tibetanci nisu znali iskoristiti novonastale okolnosti i nisu učvrstili svoju tek stečenu nezavisnost. Britanci su kao posrednici 1914. ponudili sporazum u kojem se govorilo o autonomiji Tibeta pod kineskim protektoratom. Iako se sporazum nikad nije ratificirao, Kinezi se pozivaju na kineske vazalske ovlasti nad Tibetom. Suprotno tome, Tibetanci ističu – autonomiju.
Prekretnicu u događajima označava odluka Komunističke partije Kine (KPK) o slanju kineske vojske u ožujku 1950. u Tibet, odnosno, Lhasu. Tibet je pisao Ujedinjenim narodima s molbom da se zaustavi agresija i zaštiti narod, ali susjedni Nepal, pa ni velike sile, Britanija i SAD, nisu reagirali. U listopadu 1950., uz tvrdnje da želi »osloboditi Tibet iz imperijalističkog zagrljaja«, kineska je vojska osvojila cijeli Tibet. Tibetancima se jamčilo da će imati autonomiju, zadržati svoj stari politički sustav, da će se poštovati vjera i tradicija te da se Kinezi neće miješati u poslove i ovlasti Dalaj lame i ostalih lama.
Dalaj lama je nastojao razgovarati s Mao Zedongom, no dobivao je samo brojna isprazna obećanja i zahtjeve da bude pokoran. 1954. pozvan je u Peking i formalno postavljen na čelo Komiteta za autonomno područje Tibet. No, i to tijelo i Dalaj lama bili su nemoćni, jer je sve najvažnije političke odluke donosio partijski vrh u Pekingu. Takav suživot poremećen je 1956, kad su dotle rubna područja Tibeta odvojena i pripojena susjednim pokrajinama. Samostani su opljačkani, a zemlja oduzeta zemljoposjednicima.
Dalaj lami su početkom 1958. navodno proroci (vjerojatnije obavještajci), preporučili da napusti Tibet, ali on to nije učinio. U zimi 1959. zapovjednik kineske vojske na Tibetu pozvao ga je na predstavu vojne plesne trupe, ali uz uvjet da njegovi osobni čuvari budu bez oružja. Odmah se protumačilo da Kinezi zapravo žele uhititi Dalaj lamu i narod se uznemirio. Deseci tisuća ljudi uputili su se prema Potali. Kineski vojnici pobunu su brzo ugušili, a Dalaj lama je, maskiran, kroz masu naroda pobjegao iz Lhase i nakon tri tjedna neopaženo stigao do indijske granice. Tek nakon 35 godina pekinški Dnevnik kineske mladeži objavio je dotad strogo čuvanu »povijesnu tajnu«: zapravo je Mao Zedong omogućio Dalaj lami i njegovim najvjernijim sljedbenicima da pobjegnu u Indiju. Mao je, naime, naredio svojoj vojsci da ne otvara vatru na Dalaj lamu i njegove sljedbenike ako odluče iz okruženja pobjeći u Indiju. Upravo su to i učinili.
Dalaj lama i tisuće Tibetanaca izbjeglih s njime, žive od 1959. u Dharamsali i u još pedesetak mjesta u Indiji i Nepalu, blizu granice s Tibetom. 1961. uspostavljeni su parlament i vlada u izbjeglištvu. CIA je tibetskom pokretu u izbjeglištvu davala 1, 7 milijuna dolara na godinu za djelovanja protiv Kine. Svrha pomoći bila je, kako se navodi u jednom od dokumenata, održanje političke koncepcije autonomnog Tibeta kako unutar samog Tibeta tako i u drugim državama, posebice u Indiji te, sukladno američkoj politici, poticanje otpora protiv komunističke Kine. Dalaj lama je u svojoj autobiografiji bio veoma kritičan prema toj »epizodi« jer su Tibet i on bili uvučeni u hladnoratovske intrige. Obustavljanje te pomoći pokazalo je da Amerikancima nije bilo toliko do obnove tibetske nezavisnosti koliko do potreba njihove protukomunističke politike.
Iako ih središnja indijska vlada podupire i pomaže, Tibetanci su ipak strano tijelo. Povremeno, stoga, dolazi do incidenata i napetosti u odnosima sa starosjediocima. I sam Peking više je puta došao do zaključaka kako bi za normaliziranje odnosa s New Delhijem bilo korisno vratiti izbjeglice iz Indije. Zato se povremeno vodila politika pomirenja, što je odgovaralo i Dalaj lami. Predlagalo im se da se zaboravi 1959. i kulturna revolucija. Dalaj lami se nudio politički tretman i životni uvjeti kakve je imao prije. Bio bi izabran i za jednog od potpredsjednika Svekineskoga narodnoga kongresa. Mogao bi živjeti u Pekingu i bilo gdje drugdje u Kini, osim na Tibetu. Tamo bi mogao samo katkad otići u kraći posjet, naravno, s pratnjom.
Dalaj lama nije pristao na povratak pod tim uvjetima jer bi time postao marioneta kineske vlade. Nastavlja s budističkom politikom nenasilja, svjestan da mu mnogi sunarodnjaci željni slobode Tibeta to jako zamjeraju. Izjavljuje da ne traži nezavisnost za Tibet, nego samo stvarnu autonomiju. Pekingu bi prepustio obranu, vanjsku politiku i brigu za promet. Za sebe više ne traži nekadašnju svjetovnu vlast, želi biti običan građanin i živjeti na Tibetu, što kineska vlada ne prihvaća, jer se plaši da bi bio izvor nestabilnosti.
Propagandno pravdanje invazije
U službenim publikacijama kineska vlada tvrdi da je Tibet do oslobođenja bio jedan od najzaostalijih dijelova svijeta s najbezočnijim izrabljivanjem naroda. Do 1950. sva je zemlja u pravilu pripadala Dalaj lami. Upravljali su feudalci i njihovi pomagači koji su činili pet posto stanovništva. Komunisti su zemlju oduzeli svećenicima, ukinuli kmetstvo, sagradili su prve tvornice i ceste, podignuli prve hotele.
Činjenica jest da danas, osim najradikalnijih tibetskih separatista i njihovih zagovornika, nitko ne osporava da je Tibet kineski. I neki najbliži Dalaj lamini suradnici govore kako su realni i znaju da će Tibet ostati kineski. Doduše, kad bi bilo moguće, većina Tibetanaca voljela bi da je njihova zemlja potpuno nezavisna. No, Kina je jedna od najmoćnijih država svijeta pa je i sam Dalaj lama procijenio kako bi stvarna autonomija bila obostrano korisna. Ona bi amortizirala nezadovoljstvo naroda prema kineskim vlastima i spasila bi kulturno i povijesno naslijeđe kojemu prijeti potpuno iščezavanje.
Iz svoje duge povijesti, Kinezi su naučili da vrijeme radi za onoga tko je strpljiviji. Priroda će učiniti svoje i Dalaj lama možda već za nekoliko godina više neće biti problem. Kina će nametnuti svoj izbor 15. inkarnacije Dalaj lame i riješiti se tog izvora tibetskog nacionalizma.
Kad je najavljeno da će Dalaj lama u listopadu 2001. na poziv Filozofskog fakulteta Družbe Isusove posjetiti i Hrvatsku, znalo se da će kineska vlada prosvjedovati jer to čini povodom svakog njegova posjeta nekoj zemlji. Organizatori posjeta nastojali su stoga preduhitriti moguće kineske prigovore pa su naglašavali da njihov gost dolazi kao dobitnik Nobelove nagrade za mir 1989. i predstavnik važne vjerske zajednice, a ne kao politički vođa Tibetanaca. Dolazi promicati ljudska prava, međuvjerski dijalog i brigu za izbjeglice. U isusovačkim prostorijama govorio bi o međuvjerskom dijalogu i tibetanskom budizmu, a održala bi se i zajednička molitva za mir na koju se pozvalo predstavnike svih vjera. Organizatori su pretpostavljali da je to dovoljno uvjerljivo objašnjenje i da ne bi trebalo biti ozbiljnijih reakcija Pekinga. Također su naglašavali da službena državna tijela ni na koji način ne sudjeluju u organiziranju ili financiranju posjeta. Taj obzir prema osjetljivosti službene Kine nije novost.
Kako su upućeni i očekivali, i sada je Veleposlanstvo NR Kine u Zagrebu reagiralo čim je saznalo da se priprema dolazak Dalaj lame u Hrvatsku. Priopćilo je medijima da se »Dalaj lama bavi separatističkom aktivnošću protiv svoje domovine i sabotiranjem nacionalnog jedinstva«, te oni stoga žele da se »Dalaj lami onemogući dolazak u Hrvatsku kako ne bi iskoristio priliku za separatističke aktivnosti«. Dalje navode kako se »nadaju i uvjereni su« da će »Hrvatska, koja ima bogato iskustvo u borbi protiv separatističke sile, ispravno postupiti glede dolaska Dalaj lame«. Ne žele da se Dalaj lama u bilo kojem svojstvu i u bilo kojoj prijateljskoj zemlji bavi separatističkom aktivnošću i sabotiranjem nacionalnog jedinstva NR Kine.
Politički savjetnik Veleposlanstva, Wei Jinghua prenosi objašnjenja iz kineskih propagandnih publikacija kako je u Tibetu sve do 1959. vladalo feudalno robovlasništvo. Robovi su činili 95 posto stanovništva Tibeta, bili su bez ikakvih prava i slobode. Robovlasnici su imali nezamislivu vlast nad robovima, koje su kao sredstva za proizvodnju mogli prodavati, davati u zalog, pokloniti ili samovoljno najgrublje kažnjavati — vaditi im oči, rezati ruke i noge, bacati ih s visokih planina, daviti u vodi, kažnjavati smrću, pa čak guliti s njih kožu i od nje praviti bubnjeve. »U to je vrijeme Dalaj lama bio najveći robovlasnik, a sada dolazi u vašu zemlju govoriti o ljudskim pravima«, ironizira kineski diplomat. Neki bi rekli, pravi se javili. U usporedbi s 5000 godina povijesti Kine, 55 godina vladavine KPK je kao treptaj oka. Prije nego što je KPK nastala, Kina je stvorila najveličanstveniju civilizaciju u povijesti čovječanstva. KPK je iskoristila domaće probleme i stranu invaziju da opustoši kinesku naciju. Uzela je desetine milijuna života, uništila nebrojene porodice i žrtvovala ekološke resurse na kojima počiva opstanak Kine. Ono što je još razornije je gotovo potpuno uništenje kineskih moralnih temelja i bogate kulturne tradicije. Tibet je, dakle, samo jedan od projekata.
Free Tibet??
1960. Međunarodna komisija ustanovila je da je stanje na Tibetu prije kineske okupacije i aneksije bilo stanje državne uprave i neovisnosti. 1997. ista je komisija publicirala dokument na 365 stranica čiji je glavni zaključak da se narodu Tibeta mora omogućiti pravo na referendum o samoodređenju, što, naravno, totalitarni režim Kine ne dopušta.
Tibet je za Kinu otvorena rana. Naseljen je izdržljivim i tvrdokornim narodom kojem je bila obećana autonomija da bi potom obećanje bilo brutalno povučeno. Naravno, u pitanju je mnogo više od ljudskih prava. Poput Balkana u Europi, Tibet se nalazi na području sukoba civilizacija i politike velikih sila. Carstva Kine, Indije i Rusije pa i Britanci i Amerikanci, stoljećima su se nadmetali oko Tibeta. Sada, kad sve te velike države, pa i susjedni Pakistan, posjeduju nuklearno oružje, svaki nastavak opasne igre velikih sila može imati globalne posljedice. Utjecajni vanjskopolitički analitičar Zhang Wenmou sugerira da SAD i Indija žele odcijepiti Tibet i susjednu pokrajinu Xinjiang, u kojoj su muslimani u većini, kako bi od ta dva za Kinu etnički vruća područja stvorile jastuke u nadmetanju za goleme naftne rezerve središnje Azije.
Izgleda da je neovisnost Tibeta tek pusta tlapnja romantičnih boraca za slobodu. Još jednom, demokracija i borba za pravdu potlačenih posustaju pred interesima svjetskih sila.
Ivana Dragija
